Tretman LGBT+ tematike u mainstream pisanim medijima nije problematičan, on je gotovo nepostojeći!
Radi boljeg razumevanja situacije na terenu, trebalo bi podeliti ono što je ostalo aktuelno od naše štampe. Na prvom mestu tu su dnevni listovi, na drugom samo nekoliko ozbiljnih (uz nužni prefiks “političkih”) nedeljnika i na trećem lifestyle mahom licencni magazini.
Kada govorimo o dnevnoj štampi tretman LGBT+ tematike je senzacionalistički kao i kod većine drugih tema. O njima se izveštava na način koji će privući masovnu pažnju dok se ideološki predznak razlikuje. Određeni broj listova će uvek dati negativan kontekst LGBT+ temi ili aferi o kojoj izveštavaju posebno ukoliko su one u sprezi sa javnim ličnostima. Gotovo da ne postoji dnevni list koji će se o tome izjasniti neutralno.
Kada je reč o nedeljnicima LGBT+ teme ili uopšte manjinske teme se otvaraju samo kada postoji neposredni povod, bez sistemskog rada na tome da se čuje stav intelektualaca o gorućim temama vezanim za osobe drugačije seksualne orijentacije kao što su: istopolni brakovi, usvajanje dece, temeljna promena pojma savremenog dejtinga i mnoge druge koje se mogu posmatrati iz više uglova: ekonomskog, socijalnog, pravnog pa sve do onog uskostručnog koji se tiče samih ljudskih prava. Ključnu reč u (političkim) nedeljnicima imaju intelektualne elite, odnosno oni slojevi društva čija se reč uvažava i poštuje, iako na ovim prostorima već nekoliko decenija traje njihovo neprekidno urušavanje i destrukcija sistema vrednosti. Usled toga, danas je među intelektualcima samo manjina orijentisana građanski i nosi evropski predznak koji pre svega označava konekciju sa sopstvenim vremenom i sa epohom u kojoj živimo, dok većina pripadnika akademskih krugova i dalje drži vrlo konzervativne pozicije, baveći se uglavnom nacionalnim temama na nacionalistički način.
Prisutna su dakle dva jasno suprostavljena tabora gde na jednoj strani imamo one koji su levo, građanski orijentisani, a na drugoj jake desničarski orijentisane intelektualce koji su ujedno i većina što dovodi do toga da postoji vrlo mala razlika između načina na koji se danas govori o bilo kojoj temi u našem društvu u odnosu na devedesete godine prošlog veka kada je i počelo urušavanje elita u Srbiji. Pojavljuje se istina i nekakav pojam objektivnih odnosno onih koji su u sredini, ali ja lično ne verujem da tako nešto postoji kod važnih, a i dalje nerešenih, pitanja ovog društva kao što su: pitanja ljudskih prava, pitanje suočavanja Srbije sa samom sobom, pitanja odnosa prema ratnoj prošlosti, odnosa prema Evropi, prema Rusiji, Kosovu… Sva ta pitanja ne trpe nikakve neutralne pozicije, nikakvo svejedno i nikakvo uvažavanje stavova i sa jedne i sa druge strane. Problem je samo što glas građanski orijentisanih intelektualaca ima slabiji domet, jer imaju manje prostora da se izjasne tj. mnogo suženiji krug medija, dok su nacionalistički osvešćeni (govorim to u najironičnijem mogućem ključu) intelektualci uvek imali na raspolaganju mnogo veći medijski prostor.
Verovatno iz tog razloga, pomenuta pitanja od društvenog značaja se većinom analiziraju na društvenim mrežama koje uz online medije uzimaju primat nad štampanim i predstavljaju autentičan vox populi – on ne prolazi uredničku filtraciju i potpuno je imun na cenzuru. Internet predstavlja najdemokratskiji medij koji jednostavno trpi sve. Zbog toga pristup nekoj društvenoj mreži, odabir određene teme i njeno praćenje putem haštaga dovodi do preseka koji otkriva dominantno društveno raspoloženje i odnos prema nečemu što je u tom trenutku goruće ili što je došlo na red da se o tome raspravlja. Kada kažem došlo na red to govorim veoma svesno zato što smatram da ovo društvo ima kampanjski odnos prema najvažnijim pitanjima, što se vidi upravo na primeru LGBT+ tema kojima se nedeljnici bave samo kada postoji neki neposredan povod poput Parade ponosa ili kada se dogodi neki incident ili nasilje nad LGBT+ osobom.
Na trećem mestu govorimo o lifestyle magazinima, odnosno o licencama svetskih izdanja, u kojima nikada ne možemo očekivati politički ton, jer ovi magazini u svom Brand Book-u nemaju takav predznak. Tokom dugogodišnjeg rada u štampi, posebno muškoj, najviše osvrta na gej tematiku primetio sam i na lokalnom i na globalnom nivou, u magazinu Plejboj što je na prvi pogled prilično paradoksalno, jer ne postoji mačističkija publikacija i ne postoji magazin koji može biti više muški od tog magazina budući da ga svi tako percipiramo i da on to u biti i jeste. Međutim, Plejboj je uvek imao relaksiran odnos prema gej tematici, otvoren, neosuđujući, kao i u svemu drugom. Pitanju ljudskih prava i LGBT+ tematici on pristupa potpuno pomerajući granice slobode što je radio i ranijih decenija baveći se prevashodno nagim ženskim telima i seksom.
U drugim magazinima koje imamo na tržištu ne postoji jasna orijentacija prema toj vrsti tema, ali mislim da nema ni nekog branika prema ličnostima koje su autovane, te da one vrlo često daju intervjue u kojima se ponekad postavlja i pitanje njihove seksualne orijentacije, ali one imaju identičan tretman kao što imaju i druge javne ličnosti, bez obzira na to da li govorimo o umetnicima, glumcima, piscima, političarima… Dakle, ta vrsta cenzure ne postoji, ta vrsta sablažnjavanja u lifestyle magazinima ne postoji. Koketiranje sa gej estetikom prisutno je u ovim magazinima pre svega kroz modu kao bitan segment sadržaja i niko se ne libi da otvoreno kaže da to jeste taj uticaj i da to jeste motiv koji izvorno dolazi iz nečega što bismo mogli zvati queer krugom. Slično je i sa medijima koji su oduvek privlačili LGBT+ populaciju i homoseksualci su u medijima kao i u celokupnoj industruji zabave ostavljali izuzetno jak pečat. Dakle, kada je reč o lifestyle magazinima ne postoji nikakva vrsta otklona ni prema gej estetici ni prema gej ličnostima, ali se pitanja problema te zajednice gotovo nikada ne otvaraju što zbog toga što ti magazini ne nose tu ozbiljnost sa sobom, a drugo i zato što je za takav rad i za takvo istraživanje potrebna.
Moram da istaknem da reality fenomeni, iako TV ovde nije tema, više nego pisani mediji čine da LGBT+ tematika uđe u narod, s obzirom na njihov rejting i činjenicu da oni nose čak 80% programske šeme nacionalnih emitera. Jer, čak i ukoliko su nekada zblanuti onim što vide, prosečni gledaoci u Srbiji se na ovaj način navikavaju na sve ono što čini život jedne osobe koja je drugačije seksualne orijentacije, a koja se našla u rijalitiju. Njeno posmatranje i praćenje 24 sata dnevno čini da je gledaoci, hteli ne hteli, prihvataju kao i njen način života. Stoga ja svesredno branim tezu da iako verovatno nije svesno imao tako plemenitu nameru, rijaliti program u Srbiji ima edukativan karakter kada su LGBT+ teme u pitanju prevashodno zbog masovne gledanosti, jer mislim da će mnogo više ljudi gledati taj format nego što će kupiti Nin ili Vreme i upravo tu formirati svoje mišljenje. Što se pak štampanih medija tiče oni taj efekat mogu postići samo zajedničkim radom, a svako u svom domenu. Ne može se Esquire baviti na isti način LGBT+ tematikom kao što to čini Novi magazin, Novi magazin se neće baviti na način na koji to čini Srpski telegraf, Srpski telegraf se naravno neće baviti na način na koji to čini Danas, ali verujem da će, ukoliko ikada doguramo do toga da smo građansko, sekularno društvo, svako u skladu sa magazinom koji uređuje pronaći način i modus kako da se bavi osetljivim pitanjima društva kao što su LGBT+ teme, a da to ne odudara od profila magazina koji uređuje.
Autor:
Milan Nikolić
Filolog. Urednik muškog magazina ESQUIRE